Jutro je. Jesen je zarosila travu koja je požutela kao zlatna ogrlica.
Drveće je tužno i smrznuto. Izgubilo je svoje šarene haljine i ostalo golo. Nebo koje je nekad bilo predivne plave boje sada je prekriveno sivim i tamnim tmurnim oblacima.
Tlo je obojeno žutim, crvenim i bakarnim lišćem koje dok gazim po njemu šuška i leti zajedno s vetrom koji se igra. Ćarlijanje vetra stvara prelepi zvuk prolazeći korz šuplja, vlažna i mračna stabla.
Video sam mrave kako nose mrvice hleba i komade trulog voća u svoje mravinjake.
Iz šume se oseća miris trulog drveća i uginulih insekata. Cveće nema više lep i elegantan izgled i miris jer je uvenulo. Park je okićen divnim jesenjim bojama. Vetar ga je okitio svojim neverovatnim pokretima i kao plesač razbacao šareno lišće. Prolazeći kroz šumu osećao sam se kao meta jer me gađa drvo kestena.
Mislim da je jesen najlepše i najšarenije godišnje doba.
Нема коментара:
Постави коментар